Koliko pasivna treba biti kuća da bi bila pasivna?
Osvrt na 5. Hrvatski forum o održivoj gradnji održan 12.studenog 2011. na Građevinskom fakultetu u Zagrebu u organizaciji Građevinskog fakulteta i Holcim Hrvatska
Ovogodišnji, 5 . Forum u o održivoj gradnji uz tradicionalno moderiranje Žarka Horvata, direktora industrijske ekologije, predstavio je dva projekta na temu pasivne kuće: pasivna kuća u Čepinu (projektant Sabina Majdandžić, dipl. ing.arh., vlasnica kuće mr.sc. Lara Liović-Nadaždi) i pasivna kuća u Sv. Ivanu Zelini (projektant Toni Borković, dipl.ing.arh., vlasnik pasivne kuće Hrvoje Košćec) nakon čega je uslijedila panel rasprava pod nazivom „Koliko pasivna kuća treba biti pasivna da bila pasivna?“
Lara Liović-Nadaždi kao vlasnica (buduće) pasivne kuće naglasila je kako pasivna kuća nije elitizam nego potreba te kako je projekt pasivne kuće dugotrajan proces koji u njenom slučaju traje već pet godina i uključuje puno vlastitog istraživanja i studiranja. „Naši zahtjevi su želja za standardnim obiteljskim domom koji će se bazirati na održivom razvoju i energetskoj učinkovitosti", objašnjava naziv projekta „Kuća vječnog proljeća“. Želimo biti aktivni promotor ovog koncepta, te poslovnom suradnjom potpomoći izvedbu ovog projekta i time pridobiti zahtjevniju publiku i buduće žitelje. “Kuća vječnog proljeća” je edukacijska baza za laičke, obrazovane i stručne obilaske kako bi različite kategorije korisnika upoznale ovaj način života. “, izrazila je želju u ime vlastite tvrtke „Energea projekt“.
Arhitektica Sabina Majdandžić kao voditelj projektnog tima „Kuće vječnog proljeća“ u Čepinu naglasila je kako je tema pasivne kuće još prilično svježa i iskustveno nedovoljno provjerena na domaćem tržištu. "S obzirom na tu zatečenu situaciju okupili smo u procesu razrade projekta širu interdisciplinarnu grupu u koju su, osim projektanata svih struka, uključeni i proizvođači i izvođači sprecifičnih proizvoda i radova čime se svi deklariraju kao partneri direktno zainteresirani za najbolji rezultat realizacije. Visok stupanj odgovornosti u pristupu i projektiranju pasivne kuće potencira i činjenica da se rezultati timskog rada provjeravaju mjerenjem (snimka toplinske i zrakonepropusne ovojnice kuće)“.
Kroz krucijalno pitanje investitora projektantu „Isplati li se graditi pasivnu obiteljsku kuću?“ arhitektica Majdandžić je analitički izložila činjenice „za“ i "protiv“ uspoređujući ulaganja i dobivenu kvalitetu tkzv. standardne i pasivne kuće (precizno obračunava i balansira svim dobicima energije, onemogućava neželjene dobitke i gubitke energije u kući, koristi primarno alternativne izvore energije za nadomjesne oblike grijanja/hlađenja...).
Budući se „Kuća vječnog proljeća" nalazi u ruralnoj sredini (Čepinu), njezin koncept se bazira na projektiranju tradicionalnih ušorenih kuća (linearno razvijen tlocrt s nizanjem prostora orjentiranih na zajednički trijem, „ganjak“). Radi se o nepodrumljenoj prizemnici kompaktnog volumena „utorenog u tlo“ sa čak tri ozemljene plohe, dvije ozidane i jednom ostakljenom plohom.
„Stanovanje u ovoj pasivnoj kući pretpostavlja potpuno angažiran i ekološki osvješten način života i rada, zbog čega je teže primjenjiv u gustim urbanim zonama.“, napominje arhitektica Majdandžić.
Kao zaključak o isplativosti pasivne kuće navodi :„ Analize jasno ukazuju da je svaka obiteljska kuća svojevrsni ekološki parazit, no pasivna kuća za razliku od standardne bitno manje ugrožava okoliš u svome funkcioniranju nakon izgradnje. Istovremeno je financijski teško isplativa bez državnih subvencija s trenutnom cijenom energije. No, isplativost investiranja se bitno povećava u slučajevima gradnje stambenih nizova i visestambenih jedinica. Iako još uvijek vjerujemo da su energetska učinkovitost i racionalizacija načina života i rada, stvar izbora, ona su već danas nužnost!“
Hrvoje Košćec kao vlasnik i stanar(već četiri godine) realizirane pasivne kuće u Sv. Ivanu Zelini iznio je svoja gotovo pionirska iskustva o cjelokupnom procesu nastanka pasivne kuće (svojedobno nepoznata tema na domaćem internetu). Opisao je svoja iskustva od teškog pronalaska odgovarajućeg arhitekta, do izvedbe građevine u angažmanu lokalnih majstora. Želeći demistificirati temu pasivne kuće naglasio je da pasivna gradnja može bitijednostavna, ne mora biti skupa, izvediva je na domaćem tržištu i ne nužno certificirana da bi funkcionirala.
Toni Borković, voditelj projektnog tima pasivne kuće u sv. Ivan Zelina i djelatnik Energetskog instituta Hrvoje Požar istaknuo je kako u EU ne postoji jedinstvena definicija niskoenergetskih zgrada, međutim visoka svijest o racionalnoj potrošnji energije ponekad dovodi do zahtjeva za novogradnjom isključivo u pasivnom standardu (primjer stanogradnje u najvećoj građevinskoj tvrtki u Frankfurtu). Govoreći o dodatnim ulaganjima u niskoenergetske ili pasivne zgrade istaknuo jeodnos povećanja investicije i ušteda energije za niskoenergetske i pasivne zgrade: „Kod potrebne toplinske energije za grijanje od 15kWh/m2a dolazi do skokovitog pada investicije – izbjegnuti trošak za sustav grijanja prostora. Ukupni dodatni trošak za zgradu kroz životni vijek je niži za pasivnu nego zgradu s potrošnjom od 50 kWh/m2(a),bazirano na cijeni nafte od 60 USD po barelu.
U drugom dijelu Foruma, Alan Leo Pleština, dipl. ing. arh. predstavio je projekte održive gradnje iz regionalnog natjecanja Holcim Awardsu suradnji sa studentima koji su sudjelovali u Holcim Awards natjecanju.
Mada nažalost nisu ušli u službeni natječaj za Holcim Awards zbog vizionarskog pristupa predstavljen je rad domaće grupe studenata raznih fakulteta (Ivana Bilić Nosić i Monika Šabić /kemijsko-tehnološki fakultet, Vedran Komlec - građevinski fakultet i Nikola Runjevac - ekonomski fakultet) pod nazivom „EOS naselje (Energija – Održivost – Sinergija) – ključ za bolju budućnost“ u kojemu se predlaže koncept stambenog naselja varijabilne veličine usustavu pasivnegradnje.
Kako su naglasili cilj im je bio „usudi se sanjati!“, a njihov vizionarski prijedlog stambenog naselja osim jediničnog sklopa (dvije zgrade s paviljonom na vrhu povezane vanjskim liftom) uključuje i dječji vrtić, teretanu te park kao najvažniju društvenu komponentu. Tehnička rješenja ove mikrosredine zamišljena su u rasponu od solarnih kolektora, vjetrenjača koje pokreću lift, lifta na vlastiti uzgon, montažnog „zelenog„ balkona, preša za otpad, pročišćavanje otpadnih voda bez kemikalija, vodoopskrbu preko kišnice, podnog grijanja, rekuperatora zraka, dizalica topline, električne energije proizvedene preko generatora (fizičkim radom vježbača u teretani!), ekološke solarne svjetiljke, zelenih krovova i podzemne spremnike za odvojeno prikupljanje otpada. Ciljno tržište EOS naselja su mlade obitelji s djecom i poslovni korisnici, a u projektu je razrađena i marketinška kampanja.
Na kraju ovih predavanja koja opisuju još uvijek rijetke i hrabre pokušaje demistificiranja teme pasivne kuće, zanimljivo je primjetiti kontradiktornu, no aktualnu situaciju na domaćem tržištu - dok relativno malen broj projektanata projektira energetski učinkovite kuće, relativno veliki broj projektanata kreće u legalizaciju 150 000 nelegalno sagrađenih, mahom energetski neučinkovitih građevina...
Za sve koji su propustili ovaj 5. Forum o održivoj gradnji sva ovogodišnja predavanja su objavljena na http://www.holcim.hr/hr/odrzivi-razvoj/odrziva-gradnja/5-hrvatski-forum-o-odrzivoj-gradnji.html.
Sunčica Župan, dia
